Zašto se tetoviramo? Intervju za Večernje Novosti- Život+

 

tetoviranje primer

 

ORIGINALNI INTERVJU (podleže autorskim pravima):

 

Zbog čega se ljudi tetoviraju? Da li je to stvar trenda ili neke potrebe?

 

  • Postoje vrlo različiti motivi kao i namene tetovaža. Neki to smatraju estetski lepim pa žele da i oni to “nose“ na sebi , kod nekih naroda je to običaj ili ritual pa se ni ne dovodi u pitanje a u savremenom društvu mogu imati i namenu ili poruku poput statusnog simbola, privlačenja pažnje, zastašivanja, obeležavanja pripadnosti grupi, bandi i slično. Može biti i stvar trenda ili potrebe da se izrazi neko svoje unutrašnje stanje, stav ili emocija ali su ti motivi najproblematičniji- jer trendovi se menjaju kao i stavovi i emocije te kasnije može doći do problema.

 

Postoji li nešto što je zajedničko ljudima koji imaju tetovaže? (neka istraživanja, na primer, pokazuju da su oni skloniji preuzimanju rizika, da su seksualno aktivniji)

  • Nemam neko posebno poverenje u savremena popularna psihološka istraživanja jer su u većini slučajeva izmišljena, pristrasna, nepouzdana i rade se sa ciljem neke dobiti ili samo da bi opravdale postojanja israživača.
  • Na primer neki relativno logični zaključci israživanja su da su ljudi koji se tetoviraju ekstarvertniji, imaju veću potrebu za novinama kao i potrebu da budu različiti, posebni, kreiraju svoj indentitet.
  • S obzirom da tetoviranje nije potpuno zdravstveno bezbedno svakako da osoba preuzima neku dozu rizika ali to nije isto što i preuzimanje odgovornosti za rizik. Ne bih mogao reći ni da su ljudi sa tetovažama generalno nužno seksualno aktivniji-možda to pre zavisi od tipa tetovaže i poruke koju je neko želeo da ostavi ili koju objektivno ostavlja.
  • Na primer, ima slučajeva gde devojka nešto istetovira što se njoj estetski lično sviđa ali da to postane predmet dobacivanja ili neodobravanja jer ostavlja utisak devojke lakog morala.Tako da je vrlo bitno preuzeti odgovornost za posledice odabira tetovaže jer naš motiv može biti pogrešno protumačen i dovoditi do trajnijih posledica u društvenom okruženju. Sa druge strane, možda nismo svesni svoje prave motivacije i nesvesnih procesa pri donešenju neke odluke ili odabira tetovaže što takođe dovodi do problema kada se suočimo sa reakcijama okruženja.

 

Da li nam i mesto gde se neko tetovira govori nešto o njemu? Šta nam, na primer, govori kad neko izabere skriveno mesto, a šta kad izabere mesto koje je lako vidljivo? Šta govori tetovaža na licu?

  • Verovatno da govori- hteo to on ili ne hteo. Prvo što svako pomisli kada vidi ili čuje za tetovažu na neobičnom mestu, posebno na licu jeste da ta osoba nije baš čitava, da je ekcentrik ili egzibicionista. Tetovaža na nekim mestima može i zdravstveno biti rizičnija.

 

Šta znači ako tetoviramo ime partnera? Da li to rade nezrele osobe?

  • Jeste vid nezrelosti, pogotovo u mlađem periodu. Razlog je što osoba ne preuzima odgovornost i nema svest o dugoročnim posledicama. Mladi iz osećanja zaljubljanosti koje je uvek snažno mogu doneti tako nepromišljene odluke misleći ili želeći da je to osećanje trajno. S obzirom da se zaljubljenost (što je različito od zrele ljubavi) u većini slučajeva završava razočarenjem ili negativnim emocijama to može predstavljati problem. Takođe, može doći do problema ukoliko osoba prekine vezu i upozna nekog drugog emotivnog partnera.

 

Ako neko ima mnoštvo tetovaža, da li je to već zavisnost? Kada je vreme da se zabrinemo?

  • Bolje je zabrinuti se na početku. Kao i kod svake bolesti zavisnosti-prisutna je kada osetmo unutrašnju prisilu da to uradimo i nemamo jasnu motivaciju niti razmišljamo o posledicama postupka. Verovatno je da bi israživanja bila efektija ukoliko bi poredila količinu tetovaža među ljudima kao i vrstu ili simboliku. Možda bi se mogli dovesti i u korelaciju sa nekim psihičkim poremećajima, najpre emocionalnom nestabilnošću, poremećajima ličnosti i sl. Sa druge strane, ima izuzetaka- na primer neko može imati više bezazlenih tetovaža estetskog tipa a neku jednu ali simboličnu- tipa dzokera, đjavola,kosture i sl.

 

Šta treba da ima u vidu neko ko razmišlja o tetovaži?

  • Savetujem da se takve odluke ne donose konačno pre nekih zrelijih godina-npr. posle 25 godine. Razlog je što raniji period odlikuju burne promene u psihološkom razvoju i identitetu i mlada osoba jednostavno ne može objektivno da proceni niti da sagleda sve posledice pogrešne odluke.
  • Najvažnije je dobro razmisliti koja je naša stvarna motivacija za tim , zbog čega smo odabrali neku simboliku, kakav utisak to ostavlja na većinu, da li će biti stalno izložena ili skrivena. Treba imati u vidu i moguće zdravstvene posledice i komplikacije, održavanje i nega kože i sl.
  • Mišljenja sam da se lični stav, indetitet i trajan društveni položaj mogu mnogo bolje izgraditi razvojem ličnosti i ljudskih kvaliteta.Snažna potreba za izdvajanjem i posebnošću najčešće vodi u otuđenje od ljudi i sveta što psihološki i duhovno nije dobro za bilo koju jedinku. Svako je već jedinstven i neponovljiv sam po sebi.

Zavisnost od mobilnih telefona- Život+

zavisnost od telefona

 

Psiholog Ivan Ogrizović upozorava da se zavisnost sve češće razvija u detinjstvu. Prema rečima sagovornika “Života plus” Večernje Novosti, igrice kojima su mnoga deca sklona utiču na mozak još u toku razvoja, a vremenom, zavisnost postaje hroničan problem…

 >>više na linku u Večernjim Novostima- Život plus

 

KOMPLETAN ORIGINALNI INTERVJU  (podleže autorskim pravima):

 

Kako da se izborimo sa zavisnošću od mobilnih telefona?

  •  Pa, kao i za svaku promenu potrebna je odluka, za odluku  je potrebna svest o štetnosti i posledicama, a za razvoj svesti su potrebne nove, snažne, istinite informacije ili negativno lično iskustvo ili neki oblik patnje koji nas podstakne da se zamislimo kuda idemo i šta radimo sa sobom. Ukoliko je zavisnost izuzetno visokog stepena sama motivacija i odluka nisu dovoljne već nam je potrebna podrška okruženja ili stručnih lica čak u nekim slučajevima i neki oblik farmakoterapije. Ja lično nisam imao slučaj da se neko obraća sa specifičnim problemom zavisnosti od telefona već je ona prateći poremećaj velikog broja drugih problema kod mladih. Zapravo mišljenja sam da je zavisnost uglavnom prateći fenomen (koji može prerasti i u uzrok)  socijalne izolacije, lične neostvarenosti, nezadovoljstva, nedostatka samopoštovanja ali često i narcisoidnosti…i drugih dijagnoza. Isto tako ona je u različitim stepenima prisutna kod većine mladih pa se danas već smatra normalnošću što će svakako imati i sve veće društvene posledice u narednim decenijama.
  • Što se tiče praktičnih tehnika i saveta svako može pristupiti drugačije. Na primer neki naprave dogovor sa prijateljima da kada su zajedno ne dodiruju telefon osim za pozive, neki isključe sve notifikacije, neki periodično potpuno isključe telefon ili kada su sa bližnjima, moguće je nabaviti i telefon malih mogućnosti ili starije generacije tako da i kada smo u iskušenju ne možemo da pristupimo internetu, postanemo „hipsteri“ i sl.

 

Zašto smo toliko opsednuti mobilnim telefonima?

  •   Mobilni telefoni nas “povezuju” sa “većom celinom”, svetom, sa drugima što je svakako jedna od esencijalnih potreba ljudi  kao društvenih bića. Uz to daju osećaj sigurnosti jer nam je sve teže da se snađemo u okruženju. Međutim, ta povezanost je iluzija jer ne dobijamo niti realne, kompletne informacije o svetu niti ostvarujemo pravu bliskost sa drugima- što je suština povezanosti, niti sposobnost samostalnog snalaženja u novim sredinama. Mi smo zapravo opsednuti iluzijom koja je idealizovana predstava sveta I to još u sklopu sa često negativnim vrednostima. Isto tako mobilna tehnologija preko društvenih mreža omogućava I nama da se prikažemo u idealnom svetlu kako bi zadobili “pažnju” (like-ove) drugih ljudi. Ceo sistem se svodi na povezivanje lične vrednosti, uspeha I zadovoljstva sa brojem likova i sl. tako da zapravo posajemo zavisni od likova drugih ljudi. Zavisnost od mobilnih je u većini slučajeva zavisnost od društvenih mreža.
  •   Treba dodati da se zavisnost sve češće razvija u detinjstvu preko mobilnih igrica i da vremenom postaje hroničan problem jer štetno utiče na mozak još u toku razvoja. Najveće posledice su u socijalnom i emotivnom razvoju ali I u praktičnom snalaženju u realnom svetu….

 

Šta gubimo ako sve vreme gledamo u telefon?

  •   Gubimo suštinsku povezanost, bliskost, kvalitetnu komunikaciju sa drugima, zainteresovanost za druge ljude, sposobnost da saslušamo, da se emocionalno izražavamo , razumemo emocije , stvarna stanja drugih, da realno sagledamo svet, posmatramo ljude oko sebe, nađemo normalnog partnera, da imamo kvalitetniji, mirniji san, da imamo bolju pažnju  i koncentraciju u učenju I radu, da smanjimo stres, ne nastradamo, i možda najvažnije, uopšteno da naučimo da budemo prisutni u sadašnjem trenutku.

 

 

 

DAN MENTALNOG ZDRAVLJA 10+ Koraka za očuvanje mentalnog zdravlja- iskustva iz psihoterapijske prakse

          10. OKTOBAR – DAN MENTALNOG ZDRAVLJA

    Kako očuvati mentalno zdravlje u XXI veku?

 

pozitivan stav

 

Prema najnovijim podacima Svetske zdravstvene organizacije, samo od depresivnog poremećaja pati oko 322 miliona ljudi širom sveta, što znači da se čak svaki 25. stanovnik planete suočava sa ovim zdravstvenim problemom. Depresija je glavni uzrok 800.000 samoubistava godišnje na svetskom nivou i predstavlja drugi vodeći uzrok smrti među mlađom populacijom (uzrasta od 15 do 25 godina života).

Depresija je jedan od vodećih uzroka opterećenja stanovnika bolestima i u našoj zemlji. Prema podacima iz izveštaja Svetske zdravstvene organizacije iz 2017. godine (Globalno zdravlje: Procene depresije i drugih mentalnih poremećaja), od depresije u Srbiji pati svaki 20. stanovnik, što znači da je ovaj problem kod nas zastupljeniji u poređenju sa svetskim prosekom. I kod nas, baš kao i u svetu, ova bolest češće pogađa žene nego muškarce. Učestalost depresivnih poremećaja raste i sa godinama starosti, a često može biti povezana sa lošijim socijalno-ekonomskim statusom.

 Zdravlje ne predstavlja samo odsustvo bolesti, već blagostanje celog organizma – kako fizičko, tako i psihičko, ali i socijalno.

Čovek je društveno biće i socijalne veze koje tokom života stvara, gradi i neguje, velika su podrška našem psihičkom i fizičkom dobrom zdravlju. Upravo u skladu sa takvim integrativnim i holističkim pristupom sagledavanju zdravlja, veoma je važno biti svestan da često samo razgovor sa osobama od poverenja ili terapeutom može biti prvi, ali ključni korak ka očuvanju zdravlja, ali i uspešnom oporavku od različitih poremećaja u psihofizičkom funkcionisanju kao i depresije.

Zato… Trudite se da vodite društveno i ekonomski produktivan život, da radite ono što vas ispunjava i raduje, družite se sa osobama koje vam prijaju, cenite sebe i ne izbegavajte da potražite pomoć onda kada vam je potrebna.

( podaci preuzeti od gradskog zavoda za javno zdravlje Beograd- http://www.zdravlje.org.rs)

U nastavku su nabrojani najznačajniji koraci koji služe kao prevencija javljanja većine psihičkih poremećaja koji se takođe preporučuju i kao metode oporavka u terapijskoj praksi…

10+ Koraka za očuvanje mentalnog zdravlja- iskustva iz psihoterapijske prakse

 1. Prihvatanje sebe i samospoznaja

 

samospoznaja

 

Sposobnost da možemo da živimo sami sa sobom je ključna za razvoj samopoštovanja/ samopouzdanja. Kada je samopoštovanje nisko, taj nedostatak stvara osećaj praznine koji ljudi pokušavaju da ispune hvatajući se, često kompulsivno, za nešto spoljašnje što stvara privremen doživljaj zadovoljstva i ispunjenosti. To mogu biti druge osobe ili aktivnosti koje vode u različite oblike zavisnosti- od promiskuiteta, alkohola do upotrebe psihoaktivnih supstanci.

2. Razvoj bliskosti

 

bliskost

 

Sposobnost za bliskost predstavlja jednu od osnosvnih činilaca mentalno zdrave osobe iz ugla svih psihoterapijskih pravaca. To se odnosi na autentičnu bliskost koja počiva na vezivanju, ljubavi te uključuje brigu, odgovornost, poštovanje i poznavanje druge sobe. Mogućnost osobe da razgovara sa nekim otvoreno o svojim problema i osećanjima je jedan od najbitnijih preventivnih faktora u zaštiti mentalnog zdravlja.  Sposobnost za bliskost je nužna i za formiranje trajnih parnterskih odnosa i porodice. Dobri, harmonični odnosi u porodici su nezamenjivi za doživljaj mira i ostvarenosti u životu u svim fazama razvoja.

3. Druženje sa prijateljima- negovanje i održavanje starih prijateljstava i sklapanje novih

 

prijateljstva

 

Često se dešava da ljudi zaokupljeni brigama i obavezama, pronalaženjem partnera ili nekim drugim životnim krizama izgube kontakt sa osobama sa kojima su nekada imale veoma dobre odnose. Tek kada završe studije ili ostanu bez posla ili partnera shvate da je ono čemu su davali prioritet mnogo manje važno od razvoja kantakata i prijateljstava. Ti kontakti su vrlo važni kako za obezbeđivanje podrške u trenucima krize tako i za prisupačnost najrazličitijim informacijama koji omogućavaju i razvoj karijere, upoznavanje partnera, pronalaženje interesovanja i drugih stvari koje obogaćuju život. Ljudi koji su ulagali u prijateljstva i kontakte su mogo uspešniji na svim poljima od onih koji su žrtvovali druženje da bi postigli veći uspeh i nekome se dokazivali. Druženje sa neistomišljenicima je takođe dobro za lični razvoj, učvrćivanje ili prilagođavanje vrednosnog sistema i razvoj tolerancije ali to ne znači da treba da se družimo sa ljudima koji su izrazito negativni, pesimistični, čije su vrednosti izrazito destruktivne i posle kojih se osećamo loše i iscrpljeno. Treba u svakoj osobi tražiti ono što može da nas poveže a ne olako odbacivati ljude jer mislimo da ugrožavaju naše razmišljanje ili pogled na svet.

4. Uključivanje u zajednicu, tradicija, vera- ukorenjenost

 

vrbica-obicaji

Danas najveći problem koji dovodi do degradacije društva a samim tim i pojedinaca predstavlja nedostatak pozitivnog vrednosnog sistema u vidu društvenih pravila, običaja, patriotizma, tradicije i vere. Ljudi su izloženi bujici suprotstavljenih stavova i pogleda na svet prezentovanih u medijima što stvara prazninu u kojoj su ljudi prepušteni sami sebi te sami moraju da formiraju vrednosni sistem kojim bi mogli da opstanu u okruženju. To je posebo pogubno za mlade ljude koji su skoni da olako prihvataju negativne vrednosti koje se sistematski nameću od strane raznih interesnih grupa, nevladinih organizacija ili spoljnih sila kojima je cilj stvaranje zavisnih društava kojima je moguće lako upravljati.

Na našim prostorima postoji mnogo lepih običaja koji vezuju porodicu i učvrćuju pozitivne vrednosti te je vraćanje njima vrlo važno za očuvanje zdravog drušva.  Mnogi ljudi su olako odbacili veru jer su bili svedoci negativnih primera zvaničnih verskih institucija. Medjutim, sama suština vere i običaja nosi vrednosni sistem koji je univerzalan i nezamenjiv za formiranje mentalnog zdravog pojedinca koji je odgovoran prema sebi i drugim ljudima.

5. Fizička aktivnost i boravak u prirodi

 

fizicka aktivnost

 

Redovna fizička vežba od minimalno 2 puta nedeljno od pola sata se preporučuje kao prevencija a i kao terapija kod svih oblika anksioznih i depresivnih poremećaja. Što je veći stres u svakodnevnim aktivnostima to više vremena treba provoditi u rekreaciji koja revitalizuje telo psihički i fizički i daje energiju i otpornost organizmu. Potrebno je pronaći nešto u čemu uživamo ili što je pogodno našem uzrastu- brža šetnja, trčanje, vožnja bicikla, plivanje, ples, aerobik, fizičke vežbe na otvorenom, planinarenje,….Za sve a pogotovo za osobe koje ne žele ili ne mogu da se bave fizičkim aktivnostima redovan boravak u prirodi može veoma blagotvorno uticati na mentalnu ravnotežu i sposobnost nošenja sa svakodnevnim stresom.

 6. Pravilna ishrana-Izbegavanje i isključivanje štetnih supstanci iz upotrebe

pravilna ishrana

 

Za početak izbaciti cigarete iz upotrebe i smanjiti alkohol na nivo koji ne ugrožava organizam ( okvirno do 2 puta nedeljno po 2 pića). Kod svih anksioznih i depresivnih simptoma radi se na korekciji ishrane i korišćenju prirodnih suplemenata koji blagotvorno utiču na zdravlje. Postoji mnogo saveta i uputstava o pravilnoj ishrani koji se lako mogu pronaći ali je potrebno izgraditi disciplinu i istrajnost u primeni saveta. Možda nije loše prihvatiti savet mnogih baka i deka koji kažu da treba jesti- sve (što upućuje na raznovrsnost ishrane uz umerenost). Za početak preporučljivo je uvesti i post dva puta nedeljno kao meru za izgradnju samodiscipline i sposobnosti za suzdržavanje.

 7. Rad na samorealizaciji, kreativnosti

 

hoby

 

Otkrivanje svojih talenata, sposobnosti, provodjenje vremena u aktivnostima koje volimo mogu znatno da poboljšaju raspoloženje. Takve aktivnosti se posebno preporučuju i kod raznih tipova anksiozno-depresivnih poremećaja jer okupiraju osobu i smanjuju bavljenje opterećivanjem neadekvatnim brigama i slično. Suština je u povezivanju i razvoju jednog dela svoje ličnosti koje je izvor lične energije, spontanosti, životne radosti – u Transakcionoj analizi poznatim kao ego stanje slobodnog Deteta. Tu spadaju na primer- crtanje, slikanje, vajanje, dekupaž, čitanje, poezija, muzika, kuvanje, gajenje cveća, bašte…

8. Nalaženje vremena za opuštanje, redovan odmor

 

ralaksacija

 

Nalaženje vremena za sebe koje podrazumeva kako povlačenje i mirovanje-tihovanje, meditaciju, relaksaciju tako i redovno spavanje i odmor kada smo premoreni je nephodan uslov za mentalnu stabilnost i fizičko zdravlje. Danas je prisutan opšti trend kasnog leganja pogotovo mladih osoba u razvoju što se manifestuje povećanom razdražljivošću, slabijom pažnjom, nezainteresovanošću, teškoćama u koncentarciji i učenju. Optimalan period za zdravo spavanje je imeđu 22h i 2h posle ponoći. To je period kada se organizam regeneriše i uglavnom se ne može potpuno nadoknaditi u nekom drugom terminu ma koliko vremenski trajao. Ukupno vreme provedeno u spavanju treba da iznosi oko 8 sati za odrasle i do 10 sati za mlade u razvoju.

 9. Traženje pomoći kada nismo u mogućnosti da sami rešimo problem

 

psihoterapija i savetovanje

 

Jedna od velikih grešaka koji ljudi čine je odlaganje traženje pomoći kada osete da im je porebna jer smatraju da je to znak slabosti. Ovakvim ponašanjem problemi koji su mogli vrlo brzo da se reše razgovorom postaju znatno komleksniji i produbljuju se što posle produžava oporavak i zahteva ozbiljnije tretmane i psihijatrijsku farmakoterapju. Često kod ljudi postoji nepoverenje u psihoterapiju ili uverenje da im se ne može pomoći. Kod nas postoji mnogo stručnih lica-psihologa, psihoterapeuta, psihijatara koji rade privatno i dobrih ljudi-humanitaraca, duhovnika kao i  volonterskih organizacija koji svakako mogu biti od velike koristi što se i do sada pokazalo. Ne treba olako odustajati jer je uvek moguće naći osobu koja nam odgovara, kojoj možemo da se poverimo i koja može da nas usmeri na pravi put. Briga o mentalnom zdravlju je jednako bitna kao i fizičko zdravlje!

10. Pronalaženje smisla života, okretanje pozitivnim vrednostima, razvoj duhovnosti, , življene u skladu sa univerzalnim moranim principom, individuacija, oboženje- vera u višu silu- Boga, život po Jevanđelju

smisao

 

Svakako i kada je većina ostalih faktora naizgled ispunjena mogu se javiti životne krize koje se manifestuju u nekoj vrsti negativnih psihičkih simptoma. To su takozvane egzistencijalne krize kao i duhovne krize.

Egzistencijalni psiholozi poput Rolo Meja koriste termin egzistencijalna anksioznost kojom definišu stanje koje se javlja kao posledica neispunjenosti svojih punih potencijala u životu. Ovo uključuje neodređeno stanje napetosti, dosade, tihog očaja, osećaje nedovršenosti, da nam nešto važno nedostaje  jer nismo postigli sve što smo mogli ili nismo postali osoba kava smo mogli biti. Kada bi vas neko pitao:“ Kuda vodi tvoj život?“ ili „Šta je smisao tvog života?“ bilo bi vam teško da odgovorite.  Ovakva stanja su pogodno tle za javljanje raznih vrsta anksioznih poremećaja poput panike i fobija. Vrlo često se u praksi pokazalo da se simptomi mnogih mentalnih i fizičkih poremećaja potpuno povlače tek kada osoba pronađe nešto što njenom životu daje smisao i preduzme neophodne rizike da to i ostvari (od promene karijere, realizovanje talenata,..). Na navedeni proces razvoja ličnosti- individuacije nadovezuje se i razvoj duhovnosti i oboženja. On ne uključuje samo lični smisao već i doživljaj sebe i svoje uloge kao deo veće celine i povezanost sa višom silom ili Bogom. Duhovnost se ne odnosi samo na neku odrećenu religiju već predstavlja doživljaj da postoji neki viši smisao života, viša inteligencija koja ne može da se svede na poredak stvari kakvim ga ljudi vide. Ovim pravcem razvoja prevazilazi se potreba za ličnom bezbednošću i zadovoljstvom i javlja se želja da se doprinese drugima na način koji ima smisla. Kod mnogih klijenata sa anksioznošću prisutan je doživljaj odvojenosti od univerzuma i doživljaj sveta kao neprijateljskog i neuređenog. Upravo odricanje od sopstvenog Ega i doživljaj da smo deo jedne veće uređene celine koja ima smisao daje nam sigurnost i  deluje kao zaštitni faktor od svih vrsta problema na koje nailazimo u toku života.

Uz sve navedeno treba naglasiti da moralnost predstavlja okosnicu mentalnog zdravlja. To se pre svega odnosi na življenje u skladu sa univezalnim moralnim principima koji nisu vezani za kulturu i običaje. Najpoznatije je i najobuhvatnije zlatno pravilo da – ne činimo ono što ne želimo da neko čini nama ili bolje izraženo Hristovim rečima- “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.“

+

11. Rađanje dece- realizacija prirodne životne uloge žene

 

 

zena i dete

 

Velik broj klijenata čine žene starosti od 25 do 35 godina sa anksiozno depresevnim simptomima, nerešenom, lošom partnerskom situacijom ili vanbračnim životom bez dece. Vrlo često je zanemarena činjenica da je optimalan period za radjanje deteta oko 25. godine. Danas usled produženog obrazovanja, razvoja karijere, nestabilne materijalne situacije, nekih traumatskih doživljaja ali često i usvojenog negativnog vrednosnog sistema, emocionalne nezrelosti i nesposobnosti da se život usmeri i posveti drugom biću, začeće prvog deteta se odlaže za kraj tridesetih i početak četrdesetih. Ovakvo potiskivanje i odlaganje prirodnih bioloških ritmova sigurno ima negativan uticaj na mentalno stanje i ponašanje savremenih žena koji se najviše odražava u osećanju stalne praznine, nezadovoljstva, frustracije, nervoze i nemogućnosti da se osmisli svoj život što vodi ka različitim poremećajima ponašanja i depresiji. Vrlo verovatno da se majčinski instikt danas nadomešćuje povećanim trendom gajenja sitnih belih kerova i mačaka, njihovo oblačenje i odgajanje kao da je u pitanju ljudska beba. Takođe treba istaći sa druge strane da je zvaničan broj abortusa u našoj zemlji više desetina hiljada godišnje a nezvanično i preko stotinu hiljada što pokazuje kakva je svest i odgovornost prema životu prisutna kod mlađih žena. Mentalne posledice ovakvih postupaka su velike a o duhovnim i da se ne govori.

Pre ili često kasnije postaje jasno da putem dobijanja potomstva žena može mnogo više da se ostvari nego u bilo kojoj drugoj životnoj oblasti.

 

12.Isključite televizor

 

no tv

 

U današnje vreme uled nedostatka kvalitetnih programa na televiziji, provodjenje vremena ispred ekrana predstavlja ne samo gubljenje vemena već i štetno utiče na mentalno zdravlje. To se pored rijaliti programa i politike odnosi i na širok spektar stranih filmova i serija koje imaju vrlo štetan i destruktivan uticaj na vrednosni sistem mladih, posebno žensku populaciju (na primer serija Sex i grad i slično). Najštetnija je promoccija stila života i ponašanja koja nisu realna i održiva u realnosti što u nekom trenutku dovodi do ozbilnih kriza i stranputica iz kojih osobe nemaju kapacitete da se povrate.

Tekst priredio:

psihološki savetnik

Ivan Ogrizović

Upotreba lekova u tretmanu psiholoških prolema!

Prenos neurotransmitera između nervnih ćelija

Prenos neurotransmitera između nervnih ćelija

         Upotreba lekova veoma je važno i složeno pitanje. Kod mnogih osoba, primena lekova je pozitivna prelomna tačka na putu oporavka. Kod drugih, međutim, lekovi mogu da produže i komplikuju proces oporavka jer na primer, mogu da cenu oslobađanja od anksioznosti plaćaju kroz dugotrajnu zavisnost od anksiolitika (lekova za smirenje). Kod ostalih, kao sto su oni koji imaju fobiju od lekova ili su principijeino protiv upotrebe bilo kog leka, čini se da primena lekova ne dolazi u obzir, pa čak ni onda kada je potpuno opravdana. Jedno je jasno: u svakom pojedinacnom slučaju, razlozi za i protiv upotrebe lekova subjektivni su i drugačiji.

      Preporučljivo je da budete detaljno upoznati sa prirodnim metodama pre nego što se oslonite na lekove. Lekovi mogu da uzrokuju promene u fiziologiji vašeg organizma, praćene kratkoročnim i dugoročnim nuspojavama. Pojedinci  su spoznali da mogu da izbegnu lekove ili, ako ih već koriste, da prekinu sa njihovom upotrebom, zahvaljujući primeni jednog sveobuhvatnog programa za unapredenje psihofizickog blagostanja koji obuhvata: pozitivne izmene u ishrani i upotrebu odgovarajućih dodataka, program svakodnevnog intenzivnog vežbanja, svakodnevno upražnjavanje duboke relaksacije ili meditacije menjanje unutrasnjeg govora i ličnih stavova sa ciljem prihvatanja ležernijeg stava prema životu, psihološku podršku od strane članova porodice i/ili prijatelja, pojednostavljenje načina života radi smanjivanja stresa. Ukoliko su simptomi anksioznosti relativno blagi, ovakav pristup tretmanu može da bude sasvim dovoljan. Pod blagim simptomima podrazumevju se tegobe koje ne umanjuju značajno vašu radnu sposobnost i ne utiču na vama bitne međuljudske odnose, te ne uzrokuju dugotrajnu i ozbiljnu duševnu patnju.     Ukoliko, sa druge strane, imate ozbiljniji problem sa anksioznoscu, adekvatna upotreba lekova može da bude važan deo vašeg tretmana. Ovo posebno važi ako se suočavate sa paničnim poremećajem, agorafobijom ili opsesivno-kompulzivnim poremećajem. To važi i za socijalnu fobiju i za generalizovani anksiozni poremećaj kada ovi problemi značajno utiču na kvalitet vašeg života.

 

Donošenje odluke o upotrebi lekova u tretmanu psihičkih poremećaja

Odluka o upotrebi lekova u nastojanju da se oporavite podrazumeva razmatranje velikog broja faktora.

 

Prvo i najvažnije, to je odiuka koju uvek treba doneti uz konsultaciju sa lekarom!

Drugo, vaša odluka zavisi od određenog broja individualnih faktora, uključujući:

1) težinu problema sa anksioznosću,

2) vaše poglede i stavove u vezi sa lekovima i

3) vašu strpljivost, koja može da bude testirana u situacijama u kojima je neophodno da promenite nekoliko lekova dok ne     otkrijete koji od njih vam odgovara.

 

Čuvajte se lakih odgovora i jednostavnih generalizacija kada budete razmatrali upotrebu lekova!

 

Najčešće postavljana pitanja?

 

psiholoska konsultacija

Kada se treba javiti psihologu?

U savremenom načinu života potreba za psihološkim razgovorom je skoro postala neizbežna. Razlog tome su sa jedne strane sve veći stres i zahtevi koje postavlja društvena sredina a sa druge sve veća otuđenost i nerazumevanje među ljudima. Svaka osoba ima kapacitete da se izbori sa većinom psiholoških i emocionalnih problema ukoliko ima podršku i sigurnost u svom okruženju. Većina problema nastaje upravo zbog narušenih međuljudskih odnosa. Najčešći razlozi zbog kojih ljudi odluče da se jave psihologu su različiti anksiozni i depresivni simptomi koji su počeli da remete funkcionalnost osobe. Pored toga ljudi često imaju i neke unutrašnje konflite i nedoumice koje ne mogu sami da razreše jer nisu u stanju da u potpunosti sagledaju problem iz svoje perspektive ili nemaju dovoljno informacija- a o tome ne smeju da razgovaraju sa ljudima iz svoje okoline. Dešava se i da ljudi imaju jasnu predstavu šta i kako treba da promene u svom životu pa od psihologa traže samo podršku i sigurnost kako bi ostvarili svoje ciljeve. Ponekad samo žele da postave životne ciljeve. Psihološka pomoć omogućava da se brže, efikasnije i trajnije reši problem te je stoga preporuka javiti se psihologu kada nam se javi problem koji usled okolnosti ne možemo sami da razrešimo a koji nas onemogućava da svakodnevno normalno živimo i funkcionišemo.

 

Koliko je potrebno vremena da bi se rešio psihološki problem?

Savremeno psihološko savetovanje i psihoterapija su vrlo delotvorni i efikasni. Zasnivaju se na jasno postavljenim ciljevima i okvirima i usmereni su na rešavanje problema sa kojima se klijent javi. Ponekad su dovoljni samo jedan do dva razgovora da bi osoba donela odluku, razrešila unutrašnji konflikt ili da bi se ublažili simptomi ili tegobe.

Prvi razgovor za većinu klijenata  predstavlja znatno olakšanje te se dožiljava kao najdelotvorniji. Zapravo u toku prvog razgovora osoba najčešće izlaže problem koji je muči te to dovodi do oslobađanja stresa koji se nagomilavao duže vreme. To ne znači nužno i rešenje problema ili promene u razmišljanju i ponašanju. U  praksi se pokazalo da su ljudi često u stanju da načine  značajne korake i promene posle samo jednog razgovora te nemaju potrebu za redovnim razgovorima ili dolaze povremeno kako bi imali podršku da istraju u promeni.

Prvi značajni pomaci i promene kod većine klijenata sa lakšim i umerenim tegobama primetni su već na 2-3 razgovoru. Najčeće su razgovori doprineli da osoba počne da preduzima korake i životne promene koji pozitivno utiču na psihičko stanje čak i više nego sami psihološki razgovori ( kod blažih anksioznih simptoma, paničnih napada, blažih depresija, motivacije, brige, dilema…). Kod umerenih depresija za koje nije nužna farmakoterapija najveći napredak se generalno ostvaruje u privih 5-6 seansi. Efikasnost veoma zavisi i od motivacije i pridržavanja terapeutovih uputstava. Takođe, vrlo često se dešava da mladi sa izraženim simptomima depresije ili anksioznosti za koje je naizgled preporučljiva farmakoterapija uspeju da u vrlo kratkom roku od par razgovora prevaziđu simptome bez upotrebe farmakoterapije ili samo uz primenu prirodnih suplemenata, tako da stanja ne moraju biti ozbiljna kao što deluju na prvi pogled.

U nekim slučajevima psihoterapija može trajati mesecima pa čak i godinu i duže (ne nužno uz redovne ili česte dolaske već obično u početku intenzivnije pa sve ređe do prestanka terapije) To su najčešće situacije gde je osoba dugo godina imala izrazito nepovoljne uslove razvoja ili u slučaju različitih oblika poremećaja ličnosti za koje je potreban kontinuiran i strpljiv rad.

Treba naglasiti da je veoma bitno odabrati terapeuta koji nam odgovara kao ličnost, sa kojim možemo da uspostavimo kvalitetan ljudski odnos i koji ima pristup koji nam odgovara – to važi za ključni faktor od kog zavisi uspeh psihoterapije iz ugla svih humanističkih psihoterapijskih škola.

Ukoliko su simptomi sa kojima se klijent javlja takvog stepena da nema pozitivnih znakova nakon par seansi treba razmotriti uvođenje ili promenu lekova ili promenu terapeuta ili psihijatra.

 

Kako izgleda prvi razgovor sa psihologom?

 Kod mene -Prvi razgovor može na zahtev klijenta biti samo uvodni ili besplatna konsutacija od 30 minuta kako bi se klijent informisao o načinu rada, upoznao sa terapeutom ili napravio dogovor o eventualnom budućem početku savetodavnog rada.

Najčešće se na standardnom prvom razgovoru/ seansi klijent upoznaje sa terapeutom, načinom rada, predstavlja svoj problem ukoliko je u mogućnosti i dobija povratnu informaciju, pravi se CILJ rada i dogovara o eventualnim prvim koracima koje treba da preduzme da bi ublažio tegobe ili rešio problem.

Ukoliko proceni da nije u mogućnosti da se otvori ili predstavi problem- prelazi se na postepeno izlaganje nekih lakših tegoba ili problema koji su indirektno vezani za glavni problem. Komunikacija je otvorena, direktna, klijent dobija povratnu informaciju kakav utisak ostavlja ili mu se skreće pažnja na neke aspekte problema ili ponašanja kojima bi bilo dobro dati veći značaj. Uvek je na raspolaganju dovoljno vremena da se razgovor zaokruži i  vodim računa da svako dobije odgovore koji ga interesuju te se ne treba brinuti o vremenu već da se što obuhvatnije pristupi problemu.

Ukoliko terapeut proceni da je potrebno može klijentu predložiti eventualno uvođenje farmakoterapije od strane psihijatra ili ga poslati kod nekog drugog terapeuta koji je usko specijalizovan za klijentov problem. U tom slučaju klijent dobija uput sa kompletnim rezimeom razgovora kao i stručno mišljenje koje može odneti lekaru ili specijalizovanom terapeutu po preporuci.

Ko su najčešći korisnici savetodavnih usluga?

Oko 70% korisnika čine osobe uzrasta od 15 do 52+ godina starosti (najčešće od 20 do 35 godina) koji se javljaju zbog anksioznih simptoma, napada panike, socijalne izolacije, depresivnih simptoma ili depresije . Uz ove simptome najčešće se jaljaju teškoće u učenju, motivaciji, komunikaciji, partnerski problemi, nedostatak samopouzdanja, strah od smrti ili bolesti, teškoće u odlučivanju, preterana briga,opsesivnost,…

Kod velikog broja ljudi su prisutni i narušeni porodični odnosi a najviše konflikt sa roditeljima.

Oko 10% čine problemi u partnerskim, bračnim odnosimakod mladih raskidi a kod starijih problemi u komunikaciji

Oko 10% čine roditelji (od 20 do 65 god) koji imaju probleme ili dileme u vaspitanju male dece ili adolescenata (kod dece najčešće neka neuobičajna ponašanja ili problemi u učenju a kod adolescenata prolemi sa zloupotrebom psihoaktivnih supstanci-najčešće marihuane- za sta  postoji procedura u rešavanju koja uključuje i psihijatra, psihologa, roditelje, ili problemi u učenju i ponašanju…)

Oko 10% klijenata traži dijagnostičku procenu ličnosti, diferencijanu dijagnostiku, procenu radne sposobnosti na zahtev različitih komisija, psihijatara ili na ličnu inicijativu.

Oko 3% su korisnici sa nekim specifičnim problemima, traumama, pitanjima

Kolike su cene psiholoških usluga (cena seanse)?

garancija cene usluga i kvaliteta

 

Cena psihološkog savetovanja/ psihoterapije iznosi 3800 dinara u trajanju do jedan sat – prvi razgovor ponekad po potrebi traje oko 90 minuta  uz obostranu saglasnost. Razgovori preko sata se naplacuju 4000 din. Za mlade i studente cena moguć je popust te cena iznosi- 3000 din. Razgovori se u toku dana zakazuju na svaka dva sata tako nema preklapanja termina klijentima, čekanja niti požurivanja.

Cena psihološkog testiranja/ procene ličnosti iznosi ukupno 7500 dinara -u trajanju od 3 sata ili duže po potrebi u zavisnosti od brzine rada klijenta. Testiranje je raspoređeno u dva dana po sat i po..

Cena partnerskog, bračnog i porodičnog savetovanja iznosi 4500 dinara u trajanju od 1 sat i 30 minuta+

Cena Skype, online savetovanja iznosi 3800 dinara u trajanju do 60 minuta (namenjeno pretežno za klijente koji su lično dolazili ili koji žive u inostarnstvu)

Za sve detaljnije podatke ili informacije o problemu i načinu rada možete me pozvati telefonom…

Svoj termin možete zakazati putem telefona:

063/ 872-88-91

021/633-53-77

privatni psiholog Novi Sad

Ivan B. Ogrizović PR

Na koji način deluje psihoterapija?>>

VIŠE O PSIHOTERAPIJI I IZBORU PSIHOTERAPEUTA- Link!

Kako prolaze “crne ovce” u Srbiji?

21-kako-prolaze_620x0

Kako prolaze “crne ovce” u Srbiji?

Za Večernje Novosti_Život+_sagovornik: psihološki savetnik, Ivan B. Ogrizovic

Zašto imamo jaku potrebu da se utopimo u sredinu? Nije lako štrčati, bilo da je reč o oblačenju, ponašanju, stavovima. Od malena nas uče da ne talasamo, pa se ponašamo u stilu “kud svi Turci, tu i mali Mujo”

Više možete pročitati u nastavku putem linka – NOVOSTI.RS

 

ORIGINALNI TEKST (podleže autorskim pravima):

 

Mnogi ljudi žive po ustaljenim socijalnim normama ne osećajući potrebu da ih preispituju. Oni koji se usude da skrenu sa “pravog” puta ponašanja, razmišljanja, oblačenja neretko nailaze na osudu okoline. Odakle izvire potreba da se uklopimo u sredinu i da ne štrčimo? Da li je koren strah od odbijanja, želja za dopadanjem i prihvatanjem…?

  • Pozitivne društvene norme su nam  neophodne kako bi se regulisao život u bilo kojoj zajednici. Formiraju se baš da bi jasno definisali međuljudski odnosi kako ne bi dolazilo do konflikata u vezi toga šta se smatra ispravnim. Na primer pozitivna društvena norma koju prenosimo deci je ne lagati, ne varati, jer to može imati posledice po pojedinca ili druge.   One mogu biti  zakonski uređene onosno obavezujuće ili neobavezne ali poželjne kao što su običajne, religijske norme, poželjno ponašanje koje učvršćuje veze medju pojedcima i zajednicama.
  • Sve društvene norme su podložne promenama u skladu pravcem istorijskog razvoja i svesti jednog društva.  Osuda okoline je način na koji se vrši pritisak na pojedinca da se uklopi u poželjne oblike ponašanja. Problem nastaje kada se vrednosni sitem društva uruši te se destruktivni oblici ponašanja ustaljuju kao društvena norma a počnu da se osuđuju i potiskuju pojedinci koji se sa time ne slažu.
  • Kada  neka  društvena vrednost počne da se ističe kao ispravna ili prihvatljiva vrlo brzo dolazi do konformiranja od strane većine ljudi, najpre mladih i adolescenata kao najpodložnijih ovom procesu. U osnovi ove pojave je snažna potreba ljudi da pripadaju grupi, većini (u psihologiji poznato kao- gregarni motiv), a posebno da budu prihvaćeni od strane grupe (afirmativni motiv). Naravno,  može se menifestovati u vidu straha (da se ne bude odbačen jer s obzirom da su ljudi društvena bića, to može biti psihološki vrlo bolno po pojedinca.
  • Pozitivne društvene norme takođe ne isključuju pravo osobe da se razlikuje u razmišljanju ili oblačenju već da time ne ugrožava ljude oko sebe ili ne urušava pozitivni vrednosni sitem.

  • Danas je prisutan haos u socijalno prihvatljivim ponašanjima, te mladi lako usvajaju prve vrednosti koje im se nametnu od strane okruženja jer još nemaju zrelost ličnosti ni svest o tome da su manipulisani. Na primer, najprimetnije je sistematsko forsiranje seksualizacije, ličnih sloboda bez odgovornosti, najslikovitije izrazeno u šokantnim tekstovima novokomponovanih pevaljki tipa: “Nisam više mala mamina princeza, kraljica sam neobaveznih veza”, i slično. Mladi ljudi pod pritiskom vrlo brzo nekritički usvajaju ovakve vrednosne sisteme te i ne pomišljaju da ih preispitaju. Ukoliko se neko od vršnjaka ne slaže sa tim nailazi na potcenjivanje i omalovažavanje od strane grupe. Jedan od razloga je I taj da ljudi kada čine nešto pogrešno u grupi, teže da uklone neistomišljenike kako bi time otklonili glas savesti ili kritičkog mišljenja koji im se može javiti a sa ciljem da potvrde “ispravnost” svojih postupaka.

Hoće li nam život biti lakši ako radimo isto što i drugi i ne štrčimo?

  • Hoće, hoće! – sve dok posledice takvih ponašanja ne dodju na naplatu. To je trenutak kada osoba shvati da nešto nije u redu sa pravcem u kom vodi svoj život a mnogo češće kada se jave prve psihološke I zdravstvene posledice. Najcešce u vidu depresivnog raspoloženja ili poremećaja ili nekog vida psihosomatskih poremećaja.  Tako da je bolje sprečiti nego lečiti. Treba znati da ono što većina smatra normalnim ili poželjnim nije uvek ispravno. Vrlo često je ispravan put teži i uži te njime prolazi manji broj ljudi. Savest je uvek tu da nas opomene da preispitamo svoje vrednosti ili pravac ličnog razvoja u kome se krećemo.
  • Mi možemo u potpunosti i stvarno prihvatiti stavove, mišljenja I vrednosti pod uticajem pritiska grupe ili većine, ili možemo zadržati vlastito mišljenje ali postupati kao većina kako ne bi bili odbačeni I izolovani. U oba slučaja možemo imati posledice ukoliko su prihvaćena ponašanja u suprotnosti sa univerzalnim moralnim principom ili našom savešću, čovečnošću. To možemo objasniti I na primeru navijačkih grupa- Pripadanje nekom navijačkoj grupi nije štetno i zadovoljava motiv za pripadnošću grupi ali u slučaju da grupa od nas traži da ispoljavamo mržnju prema nekom narodu ili destruktivnost , to je loše.

  Ako se ne plašimo da budemo “crna ovca”, sa jedne strane dobijamo slobodu da  živimo život kakav želimo. Ali, šta gubimo?

  • Da, dobijamo mogućnost da realizujemo svoju slobodu kao ljudskog bića I svoje lične potencijale I interesovanja. Sa druge strane ukoliko nemamo okolinu koja ima razumevanja možemo biti vrlo usamljeni sve dok ne pronađemo  ljude koji se slažu sa nama I koji nas prihvataju.

Koje su prednosti konformizma za društvo i pojedinca? Da li on učvršćuje osećaj pripadnosti grupi?

  • Kao što sam rekao na početku, prihvatanje pozitivnih društvenih normi I vrednosti nije štetno, učvršćuje pripadnost grupi I poboljšava kvalitet međuljudskih odnosa. U slučaju da vrednosti grupe nisu pozitivne tada je konformizam destruktivan po razvoj ličnosti pojedinca a samim tim i celokupnog društva. Kakve god da su posledice po nas mi uvek imamo slobodu da izaberemo da li ćemo se i kome pridružiti.

Na koji način da utvrdimo da li smo se konformirali i kako da se odupremo pritiscima grupe!

  • Uvek je rešenje razvoj ličnosti (individuacioni proces) koji podrazumeva razvoj kritičkog mišljenja i preispitivanje svojih i tuđih stavova. Pritiscima grupe se najefikasnije možemo odureti -informisanjem i sticanjem znanja o bilo kojoj temi koja nam se nameće, samostalno donositi zaključke i formirati stavove. Bitno je ostati veran sebi, svom osećaju i savesti. I naravno ne treba se predati, potrebno je javno izneti svoj stav ili neslaganje jer će se uvek neći bar neko ko će nas razumeti , podržati i prihvatiti.

Zašto smo sujetni?

sujeta

sujeta

Zašto smo sujetni?– tekst o sujeti

Za Večernje Novosti_Život+_sagovornik: psiholog- savetnik, Ivan B. Ogrizovic

Svi, ponekad, imamo potrebu za potvrdom sopstvene vrednosti. U korenu taštine je nesigurnost, a podjednako je prisutna kod oba pola. Praksa nas uverava da neko za koga svi misle da je sujetan, tu osobinu ne vidi kod sebe….
ORIGINALNI INTERVJU (podleže autorskim pravima)

1.Postoji li čovek bez sujete?

  • Postoji mogućnost da sujeta ne postoji kod retkih pojedinaca, zajednica ili plemena. Međutim, kod svakog od nas koji živimo u savremenom društvenom okruženju se ponekad javi sujeta u nekoj meri. Sujeta je društveni fenomen jer su za njeno javljanje i održavanje potrebni drugi ljudi. Zapravo osnovna razlika među ljudima po pitanju sujete jeste koliko je neko svestan njenog pojavljivanja ili prisustva u sebi i koliko truda ulaže da je prevaziđe. Današnji vrednosni sistem je posebno pogodan za javljanje sujete jer podstiče da se vrednost ljudi meri društvenim uspehom, slavom ili bogatstvom, te svako teži da ih ostvari.

 

2.Šta se nalazi u njenom korenu? Kada i kako se ona razvija?

  • Sujeta  i njen sinonim taština predstavljaju preterano isticanje svoje ličnosti, ponosa koji je isprazan a samim tim i lažan, kao i otimanje za slavom i počastima.  U njenom korenu je osećanje ponosa čija se priroda zasniva na preteranoj zavisnosti od mišljenja drugih ljudi ili autoriteta. Osoba od drugih očekuje odobravanje, divljenje, čestitke ili čak stahopoštovanje kako bi dobila potvrdu sopstvene važnosti. Sa stanovišta razvojne psihologije predstavlja infantilno osećanje jer takva osoba kao i mala deca nije u stanju da pravi razliku između sebe kao bića i svojih postupaka tako da veruje da je neki njen postupak ili uspeh automatski dokaz o njenoj vlastitoj vrednosti kao bića. Zbog toga sujetna osoba bira ponašanja za koja misli da će isprovocirati divljenje, prihvatanje ili potvrdu drugih. Znači, sujeta se javlja u situacijama kada nam je potrebna potvrda sopstvene vrednosti jer se  na primer osećamo omalovaženo ili kada mislimo da smo postigli neki uspeh koji nam može podići vrednost. Na primer, neko može biti sujetan jer je završio fakultet ili neki posebno prestižan fakultet a neko jer je kupio skup automobil, ili stekao popularnost u svom okruženju iako je razlog te popularnosti vrlo površan, kao na primer fizički izgled i tako dalje.
  • Sa druge strane zrela odrasla osoba pravi razliku između svog bića i ponašanja kao i prihvaćenost od osećanja lične vrednosti tako da je u stanju da umesto osećanja ponosa ili sujete  doživi osećanje samozadovoljstva i samopoštovanja.

3.Šta se krije iza sujete nesigurnost ili nešto drugo?

  • Iza sujete se prvenstvno krije osećanje nesigurnosti, čak i inferiornosti. Ona zapravo predstavlja manifestaciju ljudske slabosti i nemoći. Osoba nije u stanju da prihvati sebe, sagleda svoje realne kapacitet, kvalitete, oseti zadovoljstvo sobom i stekne unutrašnje smirenje. Umesto toga preduzima ponašanja kojima želi da skrene pažnju na sebe kako bi dobla potvrdu svoje vrednosti od drugih ljudi. Zbog toga sujeta lako prerasta u gordost kojom osoba pokušava da ostavi utisak moći, zadivi svoju okolinu postavljajući sebe iznad ostalih ili omalovažavajući druge.
  • Pored toga u skrivenijoj pozadini sujete je i strah od gubitka svoje umišljene važnosti a samim tim i od nestajanja sopstvenog Ega. Ovaj uglavnom nesvesni strah nastaje kao posledica preteranog vezivanja za površne, prolazne, materijalne stvari, priznanja, slavu i slično,…

 

  4.Ima li situacija kad nam ona koristi, npr.tera nas da budemo uspešni u poslu ili da činimo dobra dela jer se tako bolje osećamo…?

  • Ne! Sujeta predstavlja negativnu osobinu i vodi u negativnom pravcu razvoja ličnosti. Sujetne osobe su preosetljive na kritiku, emoconalno veoma nestabilne i uvredljive jer preterano zavise od mišljenja drugih. Čak i manji pokušaj kritike doživljavaju kao neprijateljstvo i poniženje, odgovarajući negativnim afektom, destruktivnošću Ili osvetom. Sujeta  može biti pokretač materijalnog uspeha ili nekog drugog postignuća ali dugoročno ne vodi ničemu jer gubitkom ili prolaskom uspeha nastupaju inferiornost i očaj. Kada sujetna osoba čini “dobra dela” ona to opet čini da bi dobila priznanje drugih i imala osećanje sopstvene važnosti i ne oseća se dobro zato što je nekome pomogla. Takođe, može reagovati veoma negativno ili osvetnički ukoliko ne dobije očekivanu zahvalnost ili divljenje. Iz tog razloga sujeta ne predstavlja zdrav pokretač činjenja dobrih dela i retko deluje u pravcu opšte društvene koristi.

 

   5.Zašto pripadnike nekih profesija, poput glumaca, novinara, lekara, prati glas da su sujetni?

  • Sujetu definiše jos jedan pojam a to je slavoljublje. Samim tim pogodno tlo za javljanje sujete su sve profesije koje svoj uspeh postižu popularnošću, priznanjem od stane javnosti ili autoriteta. Problem nastaje ukoliko osoba poistoveti svoju vrednost samo sa uspehom u profesiji. Tako na primer neko može da završi medicinu jer ga to zanima, voli da pomaže ljudima, dobar je u tome i time se oseća zadovoljnim ili čak samoponosnim. Sa druge strane primarni motiv može biti priznanje ili društveni prestiž kako bi osoba imala doživljaj sopstvene vrednosti i važnosti. Da li je neko zadovoljan ili sujetan možemo primetiti po karakterističnom ponašanju te osobe,..

 

 6. Kako je moguće da neko za koga svi u okolini misle da je sujetan, tu osobinu ne primećuje kod sebe?

  • Sujeta se može javiti postepeno i neprimetno. Sujetna osoba najčešće nije svesna da sa njenim ponašanjem nešto nije u redu. Obično oseća da je često ponižena, uvređena, omalovažena  te često doživljava ljutnju i druge negativne emocije kao što su mržnja, gnev, zavist. Svaku kritiku tumači zlonamernošću ili zavišću okoline  te joj  je vrlo teško da objektivno i nepristrasno sagleda sebe. Sve to čini pretežno nesvesno kako bi zaštitila svoje poštovanje. Spolja gledano mogu biti primetne promene u ponašanju poput preteranog isticanja svog uspeha, javnog eksponiranja, privlačenja pažnje, specifičnog izraza lica, gestikulacije ili držanja tela. Iz tog razloga najčeće drugi primate sujetu pre nego sama osoba.

 

7.Ko je sujetniji muškarci ili žene?

  •  Pokušaću da budem objektivan pa mogu reći da je ova osobina zastupljena podjednako kod oba pola. Možda postoji razlika u specifičnim povodima za sujetu kao i načinu ponašanja i ispoljavanja . Na primer, žena češće može ispoljavati sujetu preteranim eksponiranjem svog fizičkog izgleda dok muškarac može isticati svoj položaj, imovinu, snagu i moć, a može biti  i obratno.

 

   8.Kako da se izborimo sa sujetom?

  • Sujeta se može javiti kod svakog od nas kada želimo da budemo prihvaćeni u cilju potvrđivanja sopstvene vrednosti. Svako od nas prvo treba da želi da se razvija u pravcu zrele ličnosti. .Sledeći korak jeste da sagledamo sebe, prepoznamo i prihvatimo svoje istinske vrednosti. Cilj je postignut kada naše osećanje lične vrednosti zavisi od nas samih a ne od mišljenja drugih ili prihvatanja autoriteta. Takođe borba protiv sujete ostvaruje se ne vezivanjem za površne, materijalne stvari, slavu i druge prolazne želje već okretanje drugim ljudima i razvojem ljubavi u sebi i za druge. Kada čovek nauči da svoj život posmatra iz jedne duhovne perspektive koja podrazumeva da je svako od nas ravnopravan deo sa različitim sposobnostima i ulogama  u jednoj velikoj celini, moći će i da prihvati sebe. (Poređenja radi, svaka zdrava ćelija ili organ u telu ima neku ulogu u oranizmu te se se ne može reći da je mozak bitniji od ćelije ili nekog organa jer ne bi postojao bez njih itd… )

 

Show Buttons
Hide Buttons