Psiholog Ivan Ogrizović upozorava da se zavisnost sve češće razvija u detinjstvu. Prema rečima sagovornika “Života plus” Večernje Novosti, igrice kojima su mnoga deca sklona utiču na mozak još u toku razvoja, a vremenom, zavisnost postaje hroničan problem…
>>više na linku u Večernjim Novostima- Život plus
KOMPLETAN ORIGINALNI INTERVJU (podleže autorskim pravima):
Kako da se izborimo sa zavisnošću od mobilnih telefona?
- Pa, kao i za svaku promenu potrebna je odluka, za odluku je potrebna svest o štetnosti i posledicama, a za razvoj svesti su potrebne nove, snažne, istinite informacije ili negativno lično iskustvo ili neki oblik patnje koji nas podstakne da se zamislimo kuda idemo i šta radimo sa sobom. Ukoliko je zavisnost izuzetno visokog stepena sama motivacija i odluka nisu dovoljne već nam je potrebna podrška okruženja ili stručnih lica čak u nekim slučajevima i neki oblik farmakoterapije. Ja lično nisam imao slučaj da se neko obraća sa specifičnim problemom zavisnosti od telefona već je ona prateći poremećaj velikog broja drugih problema kod mladih. Zapravo mišljenja sam da je zavisnost uglavnom prateći fenomen (koji može prerasti i u uzrok) socijalne izolacije, lične neostvarenosti, nezadovoljstva, nedostatka samopoštovanja ali često i narcisoidnosti…i drugih dijagnoza. Isto tako ona je u različitim stepenima prisutna kod većine mladih pa se danas već smatra normalnošću što će svakako imati i sve veće društvene posledice u narednim decenijama.
- Što se tiče praktičnih tehnika i saveta svako može pristupiti drugačije. Na primer neki naprave dogovor sa prijateljima da kada su zajedno ne dodiruju telefon osim za pozive, neki isključe sve notifikacije, neki periodično potpuno isključe telefon ili kada su sa bližnjima, moguće je nabaviti i telefon malih mogućnosti ili starije generacije tako da i kada smo u iskušenju ne možemo da pristupimo internetu, postanemo „hipsteri“ i sl.
Zašto smo toliko opsednuti mobilnim telefonima?
- Mobilni telefoni nas “povezuju” sa “većom celinom”, svetom, sa drugima što je svakako jedna od esencijalnih potreba ljudi kao društvenih bića. Uz to daju osećaj sigurnosti jer nam je sve teže da se snađemo u okruženju. Međutim, ta povezanost je iluzija jer ne dobijamo niti realne, kompletne informacije o svetu niti ostvarujemo pravu bliskost sa drugima- što je suština povezanosti, niti sposobnost samostalnog snalaženja u novim sredinama. Mi smo zapravo opsednuti iluzijom koja je idealizovana predstava sveta I to još u sklopu sa često negativnim vrednostima. Isto tako mobilna tehnologija preko društvenih mreža omogućava I nama da se prikažemo u idealnom svetlu kako bi zadobili “pažnju” (like-ove) drugih ljudi. Ceo sistem se svodi na povezivanje lične vrednosti, uspeha I zadovoljstva sa brojem likova i sl. tako da zapravo posajemo zavisni od likova drugih ljudi. Zavisnost od mobilnih je u većini slučajeva zavisnost od društvenih mreža.
- Treba dodati da se zavisnost sve češće razvija u detinjstvu preko mobilnih igrica i da vremenom postaje hroničan problem jer štetno utiče na mozak još u toku razvoja. Najveće posledice su u socijalnom i emotivnom razvoju ali I u praktičnom snalaženju u realnom svetu….
Šta gubimo ako sve vreme gledamo u telefon?
- Gubimo suštinsku povezanost, bliskost, kvalitetnu komunikaciju sa drugima, zainteresovanost za druge ljude, sposobnost da saslušamo, da se emocionalno izražavamo , razumemo emocije , stvarna stanja drugih, da realno sagledamo svet, posmatramo ljude oko sebe, nađemo normalnog partnera, da imamo kvalitetniji, mirniji san, da imamo bolju pažnju i koncentraciju u učenju I radu, da smanjimo stres, ne nastradamo, i možda najvažnije, uopšteno da naučimo da budemo prisutni u sadašnjem trenutku.